”žZadovoljavanje potreba... uz čuvanje resursa..."
Po meni je definicija održivog razvoja kao „Zadovoljavanje potreba... uz Äuvanje resursa…“ u suštini dobra definicija.
Po meni je definicija održivog razvoja kao „Zadovoljavanje potreba... uz čuvanje resursa…“ u suštini dobra definicija. Često se koristi teza da su naše potrebe predimenzionirane i generirane propagandnom mašinerijom. Ja sam pak uvjerenja u dijametralno suprotno – da su naše potrebe još uvijek poddimenzionirane. Naime, držim da je negativna entropija (kao u informatici mjera za količinu informacija, u mojoj tezi mjera za količinu znanja) suština civilizacijskog postojanja, a društveni konzumerizam s te pozicije vidim kao generator društvenog razvoja. Bolje to nego rat:) Mislim da kao pojedinci moramo na osobnoj razini doživljavati napredak koji postižemo na civilizacijskoj razini i stalno poticati na daljnji razvoj. Nekad me oduševljavao video recorder a danas ne vidim ništa loše u tome da, kad se vratim iz cjelodnevnog lutanja po Sljemenu (a kuća mi je na rubu šume), uživam u blu ray filmu – premda se u suštini radi o čistom hedonizmu. Tu dolazim do čvora u kojem se svi (mi normalni) slažemo – zadovoljavanje naših potreba nije u skladu s održivim razvojem po bilo kojoj definiciji. Međutim, očito je da nas različite teze vode prema različitim rješenjima – reduciranje potreba i borba protiv konzumerskog marketinga nasuprot nečemu drugome. Ne mogu reći da sam proveo sate razvijajući teoriju održivog razvoja, ali mi se intuitivno čini da bi zadovoljavanje potreba trebalo učiniti održivim a s tim u svezi bi trebali poticati znanost na „usavršavanje tehnologija“ a zakonodavca na održivu politiku. U Švedskoj na primjer ambalažni otpad nije problem jer ga u potpunosti recikliraju. Kako – uz usklađen angažman pojedinca, prodavača, proizvođača (manje-više), biznisa i zakonodavca. A što je najbitnije – ne na račun zadovoljavanja potreba pojedinca. Za analizu ću uzeti još jedan primjer s energijom. Narodu energija treba, vlast (ova naša) se poziva na to i kaže da će sagraditi termoelektranu u Plominu i to na ugljen. Svako pametan će reći da to nije najbolje rješenje a alternative su… vlast se brani da su neka rješenja preskupa – pa što onda – dobit ćemo skuplju energiju (jako jako relativno) ali i usklađenu s održivim razvojem, pa kome treba nek plati. Želim reći da održivi razvoj mora imati prioritet a ne cijena proizvoda ili usluga. Karikirano rečeno, ja bi tu skuplju cijenu održivog proizvoda još i poduplao, pa prihod uložio u razvoj novih održivih tehnologija – fuzijskih reaktora npr. Drugi smjer je smanjenje potreba za energijom koji nas dovodi do toga da nam ugljenarka u Plominu uopće ne bude potrebna. To po meni može biti dobar smjer ali opet ako ne ide na račun zadovoljavanja potreba – npr. ako mijenjamo klasične žarulje sa štedljivim, i dalje možemo svijetliti a istovremeno štedjeti energiju. Rješenje je kao i uvijek negdje u sredini – u jednoj dobroj filtraciji sranja koje nam lansiraju propagandisti i nametnutih potreba. Ali, u jedno sam siguran, uvjeriti nekoga da se jednako dobro putuje gradskim prijevozom kao i autom, je otprilike isto kao kad bi ja, kao okorjeli vegetarijanac krenuo uvjeravati okorjelog gurmana, da se odrekne paške janjetine ili slavonskog kulena.
MOJE RUKOTVORINE
MOJI PROJEKTI
